Mensur

Porović

SLIKARSTVO SNAŽNOG DUKTUSA


Slikarstvo Mensura Porovića mogli bismo smjestiti u prostor gestualne umjetnosti: on širokom paletom i snažnim duktusom nanosi boju na platno oblikujući likovnu frazu koja na sebi nosi bitna obilježja umjetnikove individualnosti. Široki trag nanesene boje i unutarnji polet, koji se očituje u njima, već samim sobom čini vizualni efekat koji gledatelja ne može ostaviti ravnodušnim, ali, isto tako, on se nameće kao bitan reduktor u stvaranju kompozicionog ustrojstva slike. Pa ipak, slika još uvijek nema svoje određeno biće, ona je tek pretpostavka za dalju njegovu dogradnju, i upravo tu se rađa onaj bitni agens koji određuje dalji rad na slici.

Taj prvi široki potez nanesene boje isijava iz sebe energiju koja se rasprostire širinom platna,  budi u umjetniku  one nesvjesne porive koji se oslobađaju čovjekovog ratia, da bi mogli po svojoj mjeri pronalaziti pokrete u kojima je kondenzirana nepatvorena istina o umjetniku i unutarnjem svijet, koji je zapretan duboko u njegovoj podsvijesti. Za takvim posjedovanjem sebe umjetnici su već odavno krenuli u potragu i nalazili moguće smirenje likovnim formama koje je slikar Michel Tapies nazvao Informel, dosta neodredljiv pojam koji je, kod različitih tumača ovog naziva dobivao različita određenja. Ako bismo pokušali neki od tih naziva prispodobiti slikarstvu Menura Porovića, mislim da bi najpribližniji bio – apstraktni ekspresionizam. Za to se može naći dovoljno opravdanja: boja na njegovim platnima živi punim svojim intenzitetom koji se, u nekim trenucima, graniči sa opsesivnim.

Boja, zapravo, i jeste osnovno sredstvo kojim on kreće u oblikovanje svoga svijeta koji želi da bude svijet vlastitih dimenzija, oslobođen iskustvenog, baziran na onom mističnom kozmosu koji čovjek nosi u sebi i koji se osvješćuje tek kada ga umjetnik prevede u sliku. To je, možda, ono stanje o kojem je govorio Pollok, da se on ne nalazi pred platnom kada stvara svoju sliku već se nalazi u platnu i iz njega kreće u svoju stvaralačku avanturu.

Da li se u takvom stvaralačkom stanju nalazi Mensur Porović?
Pitanje je više retoričko i na njega ne treba ni odgovarati. Ali je sigurno da ovaj umjetnik svoju sliku stvara po unutarnjim duhovnim zahtjevnostima. Prvi mlaz boje, nanesen na platno, jeste oslobođena energija umjetnikova bića i tako oslobođena, ona počinje djelovati po sopstvenim uzusima. Ona traži svoju dogradnju, svoju puninu koja će se usaglašavati s prvim mlazom, nizom poticaja koji se nastoje opredmetiti sopstvenim mlazom, prispodobljivim onom osnovnom mlazu. To je silina spontaniteta koja samu sebe oglašava tražeći i svoju ritmičku odrednicu, svoje retoričko usmjerenje, silinu bojenog pigmenta i način sopstvenog oformljenja. Umjetnik tim spontanitetom očuđuje sve ono što se zbiva na platnu, svaki pokret jeste čudo za sebe, a  cijela slika jeste zbir očuđujućeg koje se oslobodilo  čovjekovog bića i postalo biće za sebe.

I već smo rekli: boja je osnov od koje Mensur Porović kreće da bi oblikovao svoju sliku. Osnovna, pak, boja od koje kreće jeste crna.

Malo je umjetnika koji su uspijevali crnu boju u tolikoj mjeri oplemeniti kako to čini Mensur Porović. U prethodnoj fazi svoga razvoja crna boja je bila dominantna na njegovoj slici, gotovo jedina. U današnjoj fazi ona tek dominira i usaglašava se sa nekim drugim bojama koje Mensur Porović uvodu u svoju sliku. Crnu boju je on oslobodio simbolike zle kobi, prozračio joj pigment iz kojega isijava poetska gama koja traži svoj mogući amalgam sa drugim oslobođenim poetskim susptancama, splićući tako membranu ukupnosti poetskog govora kojom biva prekriveno njegovo platno. On joj daje puni tretman koloritnog.

Druga boja koju uvodi u svoju sliku, jeste crvena. I za razliku, od crne boje, crvenoj boji donekle zgušnjava pigment, čini ga za nijansu zatvorenijim, da bi time, mogao uspostaviti što tješnju komunikaciju sa crnom bojom. Njih dvije, u međusobnom sadejstvu, već u velikoj mjeri definiraju kompoziciju slike, razrađuju i vanjske i unutrašnje planove i sve druge pojave na slici podređuju sebi. Tu je, na prvom mjestu, siva boja koju ne treba shvatati kao neko valersko stanje crne boje već kao samostalnu bojenu veličinu, koja ispod dominacije crne i crvene, ispunjava slobodne prostore da slika dobije svoje definitivno oformljenje. Zanimljivo je da se siva boja posebno pojavljuje u tzv. curcima, tragovima koje za sobom ostavlja rastvorena boja koja se slijeva niz platna kada ga umjetnik drži u okomitom stanju.
Slike Mensura Porovića su najčešće većih dimenzija. Ono što on izlijeva u tako naglašene dimenzije svojih platana, jeste unutarnja energija otkrivenog svijeta kojom ovaj umjetnik raspolaže dok hodi prostorom sopstva i koju, u komunikaciji sa okolinom, suspreže do krajnjih granica. Njegova ga okolina poznaje kao tiha čovjeka, koji svaku svoju repliku izgovara u pola glasa i nastoji da na bilo koji način nekoga ne povrijedi. Ali, svijet njegove slike jeste bitno drugačiji od onog svijeta kojim se on oglašava u svojoj okolini. Nije to nonsens,  upravo to govori da umjetnost koju stvara jedan umjetnik, ima svoje vlastite uzuse kojima se predstavlja. U svojim pritajenim sklopovima, širokim nanosima boje i energijom duktusa kojim to čini, Mensur Porović stvara likovne fraze koje u sebi nose individualne karakterološke obrasce samog umjetnika. Umjetnik, kako god bilo, živi u svome djelu. Treba ga čuti i prepoznati.

Sarajevo, 25. 3. 2009.
Vojislav VUJANOVIĆ