Mensur

Porović

POROVIĆEV SLIKARSKI KONTEKST

Već prepoznatljivi izraz umjetnika Mensura Porovića, koji se kreće po putanjama apstraktnog ekspresionizma i enformela, evidentan je i u kompozicijama nastalim u posljednjih godinu dana. Djela, koja su dosljedno povezana u jednu cjelinu, govore nam o eksperimentiranju slikara,  koji svoju akumuliranu energiju silovito izbacuje na površinu slike, služeći se prevashodno bojom i energičnim potezom četke tvoreći tako kompozicije oslobođene svakog figuralnog sadržaja.

Neposrednost u radu i intuitivno u umjetniku se manifestuju u njegovoj gesti; on radi spontano, brzim slobodnim potezima, grebanjem po površini podloge i prskanjem. Različite interpretacije subjektivnog doživljaja i trenutka u kojem se stvara, „izbacuju“ se u jednom dahu. Pomalo teška stanja svijesti, zajedno sa vitalističkim, dovode se u vezu sa upotrebom jakog kolorita u kombinaciji sa stalno prisutnom crnom i bijelom – koriste se najjači kontrasti svijetlo-tamno i boje prema boji, što čini ove slike izrazito dinamičnim i živim. Oko prati kretanja u različitim smjerovima i forme koje se neprestano sukobljavaju i prožimaju. Nekada raspršene, a drugi put kompaktnije, one često iritiraju svojom jačinom ili nedefinisanošću. Tako crne forme, koje se gotovo opsesivno pojavljuju u većini djela, počinju da dobijaju simboličku vrijednost – one po automatizmu postaju primarni znakovi stvaraoca, često predstavljene u prvom planu prekrivajući snažno više od polovine kompozicije, drugi put u fragmentima ili mirnijim traženjima nečega neuhvatljivog razbijajući okvir formata, a katkad potisnute u drugi plan, „poništene“ završnim nanosom boje, kojim slikar gotovo kao da negira  sve ono što je prethodno naslikao. Ovakav se dojam dodatno pojačava čestom upotrebom primarnih boja, oplemenjenih ponekim akcentom smeđe, svjetloplave ili oker, koje nam svjedoče o slikarevom traženju prasuštine likovnog jezika. Ekspresivne, sirove boje, ponajprije crvena, nanešene direktno na podlogu od natron papira, u nekim se kompozicijama neočekivano zamjenjuju profinjenijim tonalitetima, koji se kreću od smeđe i oker prema zelenim ili nijansama plave boje, sugerišući nam promjene rapoloženja ili emotivnog doživljaja. Slikarev nerv, ispoljen  u njegovom potezu –  u stalnim je varijacijama, od najšireg do potpuno usitnjenog, pomoću kojeg traga oslobođen materijalnog svijeta. Tragovi grebanja i efekti razlivene boje pomalo destruktivno razgrađuju naslikano. A ono samim tim postaje složenije.

Iako su  nam u umjetnikovom opusu jasno vidljive linije kontinuiteta začete u enformelu i apstraktnom ekspresionizmu, on ih svjesno bira, jer je to način da izrazi ono što podsvjest želi. Komparirajući ova novonastala djela sa ranijim, vidljivi su određeni pomaci. Kompozicije postaju kompleksnije. Kombinirajući gusti nanos boje sa onim transparentnijim, stvara se slojevita faktura slike, čini se neposrednije nego prije, a tragovi razlijevanja jednog bojenog namaza preko drugog  značajno doprinose ovom utisku. Umjetnik je više sklon eksperimentiranju unutar već formuliranog izraza, u trenutku stvaranja on trenutačno bira sredstva pomoću kojih postiže svoju katarzu. I to opet ponavlja. Tada postajemo svjesni njegove duhovnosti -  traženja samoga sebe i svoje nutrine.

 

Ema Mazrak, Sarajevo, 21.03.2009.g.